Ovdje možete preuzeti broj 4 časopisa Sveske za javno pravo
Treba li Bosni i Hercegovini jedan vrhovni sud? Pitanje nema samo akademski ili politički značaj. Ono je prije svega pitanje žive pravničke prakse i ostvarivanja pravde u postupku sudskog izricanja presuda. No, na njega u postojećoj konstelaciji nije moguće dati jedan odgovor. Analize koje slijede pokazuju samo noseće argumente. Oni nisu poopćivi i nemaju karakter pravnih zapovijesti.
Za održavanje postojećeg stanja: Protiv uspostavljanja jednog vrhovnog suda govori ustavna konstrukcija i raspodjela nadležnosti između države i entiteta – ovo je opšti pravni okvir koji zagovornicima održavanja postojećeg ustrojstva daje siguran ustavni osnov. Uz ovaj dolazi, unekoliko nategnut, argument da je Ustavni sud BiH u sadašnjoj formi pravna instanca koja može nadoknaditi nedostatak jednog vrhovnog suda svojom apelacionom nadležnošću. Akcesorni argument je da se njime uspostavlja suvišna sudska instanca koja bi se u pogledu nadležnosti, profesionalnog sastava, finansiranja i mogućnosti ujednačavanja sudske prakse entitetskih sudova vrlo teško „nazubila“ u postojeće ustrojstvo sudske vlasti.
Protiv održavanja postojećeg stanja: Za uspostavljanje jednog vrhovnog suda govore argumenti pravne sigurnosti, jednakosti građana pred zakonom, konkretnije, usaglašavanje sudske prakse i tumačenja zakona, zatim, prevođenje Ustavnog suda BiH u „superrevizionu instancu“ koja vodi prema izigravanju njegove ustavnopravne pozicije, preporuke međunarodne zajednice, uporednopravna iskustva federalnih država kao i argument članstva u Evropskoj uniji, koji u osnovi cilja na postupak prethodnog odlučivanja. Akcesorni argumenti su: osiguranje jedinstvenog tržišta na državnom prostoru izvan predmeta koji su u apelacionoj nadležnosti Ustavnog suda, ispunjenje Kopenhagenških kriterija za pristup evropskim integracijama, posebno, osiguranje efikasne primjene prava Evropske unije u smislu „pravne države“, ispunjenje „klauzule o harmonizaciji“ iz čl. 70 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ali i načelni argumenti da takav sud predstavlja jedan od elemenata državnosti i da njegovom uspostavljanju važeće ustavno pravo ne postavlja prepreku.
Opšti pregled analiziranih aspekata navodi na zaključak da se kao vladajuće pravno mišljenje formirao stav da je jedan vrhovni sud za BiH neophodno rješenje ili, bar, pravno utemeljen zahtjev. Priložene analize mogu poslužiti kao ilustracija takvog mišljenja. No, iz njih se ne vide jasno izdiferencirani prijedlozi o konkretnim rješenjima u pogledu organizacije, finansiranja, personala i nadležnosti takvog vrhovnog suda. Na jednoj strani se prećutno ili izričito zagovara zasebna ustanova vrhovnog suda, na drugoj se spominje uspostavljanje takve instance u okviru postojećeg Ustavnog suda. Oba prijedloga ostaju, međutim, na načelnom nivou i ne zahvataju u konkretne organizacione-aspekte.
Čak i ako se prihvati da su ovdje skupljene analize ponudile solidan osnov za „opšti pravni stav“ ne možemo biti sigurni da su one reprezentativne. Naime CJP je u BiH od početka suočen sa jednim problemom koji se do u detalje iskristalizirao povodom ove teme. Možemo ga, ilustracije radi, nazvati „entitetskom pravnom pameću“. Riječ je o fenomenu čiju suštinu opisuje činjenica da pravnici koji rade u pravnoj situaciji entiteta, u jednakoj mjeri jursidikcija i jurisprudencija, ne pokazuju spremnost da se upuste u raspravu o pravnim problemima korištenjem pravnih kriterija i pravno orijentiranih metoda. Na naše upite, molbe i detaljna pojašnjenja srazmjerno uzak krug pravnika iz Republike Srpske odlučio se analizirati ovaj temat. Tipičan razlog za negativan stav je objašnjenje da je pozicija koju obavljaju nespojiva sa iznošenjem stručnih mišljenja o postavljenom problemu. Na drugoj strani, nesrazmjerno visok broj pravnika iz Federacije BiH je pokazao interes da se posveti ovoj temi. Pokazalo se, međutim, da je samo uzak krug bio u stanju da vlastitu argumentaciju usredsredi na pravno relevantne probleme i da odustane od rada sa političkim floskulama. I jedno i drugo može biti indicija za mjeru nezavisnosti bosanskohercegovačkih pravnika od političkih, često nacionalistički inspiriranih trendova, odnosno, pokazatelj u kojoj su mjeri osposobljenost da politički neutralno i na pravno utemeljen način analitički savladaju problem vrhovnog suda u BiH. Postojanje neuporedivo većeg broja pravnika, koji bez ikakvih ograda zagovaraju jedan Vrhovni sud, može uz fenomen „entitetske pravne pameti“ poslužiti kao jasan dokaz da je osigurana baza pravnih stavova iz koje se bez poteškoća mora izvesti pravni pledoaje za uspostavljanje jednog vrhovnog suda.
Poseban problem predstavlja angažman kompetentnih pravnika iz regiona i iz inozemstva. Ovdje se vidi da je kontakt sa bosanskohercegovačkim modelom sudske vlasti i općenito sa pravnim sistemom BiH izgubljen. Niko se ne usuđuje upuštati u ovaj konstrukt zbog „komplicirane i nepregledne situacije“. To što dolazi u formi ekspertiza podsjeća više na pravnu esejistiku koja ostaje na načelnom apsolviranju problema. Analize koje objavljujemo, premda u dobroj mjeri prevazilaze sve navedene slabosti, pažljivom čitaocu još uvijek mogu ilustrirati opisani fenomen.
Upravo zbog toga se pitanje vrhovnog suda za BiH mora rješavati dijalogom domaćih pravnika i angažmanom domaćih stručnjaka. On mora biti ideološki neutralan i rasterećen „entitetske pravne pameti“. Ovaj broj Sveski shvatamo kao doprinos kulturi stručnog dijaloga i s nestrpljenjem očekujemo stručne reakcije.
Edin Šarčević
