Ovdje možete preuzeti broj 16 časopisa Sveske za javno pravo
Ovaj broj dolazi uz desetogodišnjicu osnivanja Visokog sudskog i tuilačkog vijeća BiH (VSTV). Nezavisnost sudova ulazi u bilans pravne državnosti i, što je daleko važnije, obrazuje pretpostavku socijalnog prosperiteta. Nezavisnost je uslovljena odnosom prema političkim strukturama, ukratko, prema nosiocima javne vlasti. Nezavisan sud ne odlučuje prema potrebama političkih institucija i funkcionera, nego prema unutrašnjem ratiu zakona. Na ovu trivijalnu premisu valja iznova upozoravati budući da je proces “potčinjavanja” treće vlasti stalno prisutan u BiH. Meko mjesto kontrole predstavlja izbor sudaca i tužilaca zajedno sa izborom i sastavom tijela koje ih bira.
Desetogodišnjicu osnivanja VSTVa prati zahtjev da se reformiraju izbor sudija kao i sastav i izbor VSTVa. Upravo se ovdje konfrontiraju dvije koncepcije: prvu je artikuliralo Ministarstvo pravde BiH prijedlogom zakona koji ministarstvu (politici) osigurava primat, drugu je artikuliralo VSTV prijedlogom zakona koji sudijama (struci) daje primat. Iako oba modela počivaju na prihvatljivim razlozima koji uključuju i uporedno-pravna rješenja, čini se da odlučujući argument leži u bosanskohercegovačkoj demokratiji. Odluke parlamentarnih tijela u BiH izigravaju temeljni zahtjev demokratskog odlučivanja — većinsko odlučivanje. To je demokratski model koji se ne može spojiti sa pravno-državnom predstavom o vladavini opštih zakona koji izražavaju volonté générale. Takvoj demokratiji se, dakle, ne smije vjerovati: institucionalno osiguranje sudske nezavisnosti mora ostati pod dominantnin utjecajem struke (sudija/tužilaca).
Uz jubilej je korisno razmisliti o članovima VSTVa i o disciplinskom postupku. Iako se, osim u iznimnim prilikama, na zalasku karijere, o fenomenu ne govori javno, poznato je da je članstvo u ovom tijelu korišteno za lično napredovanje u službi. Samo se zanemariv broj članova vratio iz VSTVa na poziciju sa koje je bio izabran. Članstvo je korišteno kao svojevrsna prednost u zapošljavanju i napredovanju prema višim instancama, ali i nešto više, kao odlična prilika za zapošljavanja rodbine, prijatelja, političkih istomišljenika. Članovima-advokatima je to bilo siguran znak da će se podići kvota dobijenih procesa. Disciplinski postupak danas važi među sudijama kao sredstvo za isključenje svake kritike VSTVa, među građanima kao bezizgledna procedura birokratskog nadmudrivanja. U reformi ovog tijela će se pored izbora najpodesnijeg modela morati povesti više računa upravo o ovim elementima.
Zbog toga treba još jednom podsjetiti na hrvatsko rješenje prema kojem članovi Državnog sudbenog vijeća ne mogu biti izabrani na dužnost u sudu višeg stupnja niti mogu biti izabrani za predsjednika suda dok obnašaju dužnost člana Vijeća. Ovu odredbu bi, s obzirom na korporativno-porodične strukture koje se stvaraju u bosanskohercegovačkom pravosuđu, trebalo prilagoditi mjesnim prilikama, dopuniti analognim zabranama za krvne i tazbinske srodnike i proširiti odgovarajućim rokom po isteku mandata. Reformu modela izbora sudaca i tužilaca mora pratiti reforma disciplinskog postupka sa preciziranjem prava članova VSTVa. Tačno identificiranje slabih mjesta može doći samo “iznutra” — sudije su na potezu! Hitno je potreban novi zakon i vijeće u novom sastavu.
Edin Šarčević
