Broj 19
Ovdje možete preuzeti broj 19 časopisa Sveske za javno pravo
Postoji li bilo kakva sličnost između pravno-političke kampanje “Sutorina” i inspekcijskog pečaćenja prostorija NTV 101 u Sanskom Mostu? U slučaju “Sutorina” pravnici se pozivaju na reviziju granice sa Crnom Gorom. Argumenti su isključivo historijski, a dopunjeni su preporukama za podizanje tužbe pred internacionalnim sudom u Hagu ili zahtjevom da “narod tuži državu zbog izdaje”. U slučaju NTV 101 kantonalna inspekcija Unsko-sanskog kantona je zbog spora o valjanosti ugovora o iznajmljivanju cijele zgrade zapečatila (samo) prostorije u kojima se nalazi tehnička i studijska oprema. U funkciji su ostale sve druge prostorije, uključivši kafeteriju u čijem je poslovanju utvrđen niz prekršaja.
Dva slučaja nemaju ništa zajedničko? Samo na prvi pogled! Zajednički im je pristup problemu, nešto kao metodska konstrukcija: činjenice se destiliraju prema političkim i ideološkim potrebama. Iz njih se preuzimaju elementi koji služe odbrani vlastitog ideološko-političkog stava. Pritom se materijal koristi krajnje selektivno. U slučaju “Sutorina” se u potpunosti zanemaruju uslovi pod kojima je priznata samostalnost BiH. Ignoriše se činjenica da su republičke granice postale državne granice prema Ustavu iz 1974. godine. Samo pod tim uslovima BiH se mogla i može pozvati na teritorijalni integritet. U slučaju NTV 101 presudilo je objavljivanje niza priloga o nezakonitom radu opštinskog načelnika i vijećnika SDA, kao i o nestručnosti i neradu područnog tužilaštva iz Sanskog Mosta. U oba slučaja zasigurno postoje prikriveni motivi, i o njima možemo samo nagađati. No, ne može se nagađati o selektivnom korištenju relevantnih činjenica i njihovoj zloupotrebi. Jer, oba slučaja ilustriraju kako se brižljivo selektirane činjenice prevode u poopćiv stav ili u osnov za rješenje pravnog slučaja.
Najzanimljivije je pitanje stvarnih uzroka selektivnog pristupa. Bez poteškoća bi se moglo dokazati da su razlozi zapravo političke i ideološke potrebe tačno odredivih socijalnih grupa, osoba ili institucija. No, opisani primjeri pokazuju da se nijedan pravnik ne bi usudio upustiti u avanturu grubog falsificiranja činjenica bez sigurne institucionalne i javne podrške. I jedno i drugo podrazumijeva diletantizam kao noseći princip pravničkog rada, kako u formama primjene prava, tako i u formama iznošenja stručnih mišljenja.
Korisno je u tom smislu podsjetiti se i izbora predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, kao i rezultata rada Tužilaštva BiH. Samoregulaciono tijelo, kakvo je VSTV, za svog predsjednika je u konkurenciji sa iskusnim i stručnim pravnikom jednog vrhovnog suda, pravnika sa perfektnom biografijom, običnom većinom od jednog glasa, izabralo neiskusnog pravnika prvostepenog suda, sa vrlo skromnim stručnim referencama. Ne objašnjava li se ovakav izbor zapravo iz samog sistema koji podržava kriterije nestručnosti i koristi ih kao polugu za samoodržavanje i reprodukciju cijelog sistema? Na isti način bi se morali razumijevati samoreklamirajući medijski istupi glavnog tužioca BiH, niz internih zabrana i neukusnih medijskih informacija o glavnom tužiocu koje kontrastiraju nestručnim optužnicama i friziranoj statistici. Ako ovakav stil nije u službi favoriziranja površnosti, nestručnosti, ukratko, uspostavljanja diletantizma u noseći princip pravničkog rada, on sigurno nije u funkciji uspostavljanja stručnosti kao osnovnog kriterija cijelog sistema.
Mišljenja sam da su “Sutorina”, Radio 101, izbor predsjednika VSTV-a i rad Tužilaštva BiH samo posljedica bosanskohercegovačkog pravnog sistema i njegove temeljne premise: etničke pripadnosti. Ona suspendira sve konkurirajuće kriterije, i putem kvotiranih “konstitutivnih naroda” podređuje pravni sistem diletantima. Samo u takvom sistemu može se dospjeti do “stručnog” stava da “narod tuži državu zbog izdaje”, ili do obrazloženja da je optuženi oštećenu “silovao protiv njene volje”! Sistem izbora, rada i ocjenjivanja sudaca i tužilaca, sistem uspostavljanja eksperata i analitičara neće biti promijenjen “iznutra”, budući da njegovi nosioci neće dokinuti sami sebe, vlastite privilegije i primanja. Izlaz je, kao i za reformu cijelog ustavnog poretka, u vaninstitucionalnom radu domaćih i stranih eksperata, nevladinih organizacija, vjerskih zajednica i izabranih političara. Ponovo predlažem konventski model, kao alternativnu kolektivnu pamet koja se mora uspostaviti u noseću snagu izmjene postojećih pravnopolitičkih konstelacija.
