Broj 23
Ovdje možete preuzeti broj 23 časopisa Sveske za javno pravo
Malo je “zaključaka” iz novije pravne historije BiH izazvalo toliko reakcija koliko zaključak VSTV-a o zabrani isticanja vjerskih simbola u zgradama bosansko-hercegovačkih sudova. Razlog je banalan i utoliko je reakcija neshvatljivija: jedan samostalan BiH-organ je u okviru zakonom propisanih nadležnosti podsjetio na zakonsku obavezu da se u zgradama sudova ne ističu vjerska, etnička i politička obilježja. Uslijedile su optužbe za diskriminaciju i za kršenje vjerskih prava muslimanki. Iznošeni argumenti nisu imali posebne veze sa pravnom perspektivom problema i zbog toga je bilo za očekivati da će reakcija pravnika biti snažna i jednoznačna. No, ona je uslijedila samo u defanzivnim izjavama članova VSTV-a i pokojem novinskom komentaru pravnika. Zbog toga se ni ne može formulirati skup pravnih argumenata koji opravdavaju eventualno ograničenje prava na vjeroispovijest ili indirektnu diskriminaciju.
U svakom slučaju, zakonske odredbe o zabrani isticanja vjerskih obilježja se bez poteškoća mogu opravdati potrebom održavanja sudskog mira, zahtjevom sekularnosti i neutralnosti državnih sudova kao i sugestivnom snagom vjerskih obilježja koja u pluralnim društvima ne služe uravnoteživanju interesa vjerskih zajednica sa potrebom religijski neutralnog pozicioniranja svake osobe. Istina, zaključak je u pogledu stranaka pred sudom izišao iz zakonskog okvira, ali je uspostavio prihvatljiv model za uravnoteživanje suprotstavljenih pravnih pozicija: prava na vjeroispovijest i zahtjeva da se sudski prostor zaštiti od sugestivne snage vjerskih simbola. Do kršenja ljudskih prava može doći tek sa prvosnažnom sudskom odlukom kojom bi se zabranilo nošenje konkrektnog obilježja, odnosno kojom bi se potvrdila neka disciplinska mjera ili otkaz, a ne sa samim zaključkom. To znači da zaključak po sebi nema karakter konačne odluke kojom se krši ljudsko pravo, ali da formulira kriterije pomoću kojih bi se uobličio postupak za isključenje vjerskih simbola, u ekstremnim situacijama i u pogledu stranaka pred sudom. U svakom konkretnom slučaju će se — to zahtijeva zaključak — odlučivati kojoj pravnoj poziciji treba dati prednost, poziciji stranke koja nosi vjersko obilježje ili poziciji suda koji zahtijeva vjersku neutralnost kao izraz sekularnosti.
Teško će biti zamisliti situaciju u kojoj bi se zabrana nošenja vjerskih obilježja mogla podvesti pod kršenje ljudskih prava. Jer, pravni aspekt ne obuhvata vjersko razumijevanje odjevnih predmeta i vjerski stav o obaveznosti nošenja marame ili nekog drugog obilježja koje opšta publika doživljava kao vjerski simbol. Pravno je važno utvrditi da li neko obilježje objektivno otjelotvoruje simboličke vrijednosti religije i da li opšta publika u njima raspoznaje vjerski stav, vjerski simbol ili čak dio vjerskog rituala. Ako se i moglo u nekim situacijama posumnjati u simbolički sadržaj i osoblju sudova odobriti nošenje marame, Fetva Vijeća muftija o obaveznosti nošenja hidžaba (februar 2016) otklonila je svaku sumnju. Fetvom je utvrđeno da je “hidžab, odnosno mahrama koju nose muslimanke” vjerska obaveza, da njeno nošenje spada u domen ispovijedanja vjere, a da Kur’an obavezuje muslimanke da primjenjuju princip istine i pravde kada sude. Drugim riječima, upravo je Fetva iznijela razloge zbog kojih se muslimanska marama ne smije isticati u sudovima: ona, prema opisu iz Fetve, predstavlja ispovijedanje vjere i njeno nošenje bi svaki put prostor suda najdirektnije koristilo kao mjesto u kome se ispovijeda vjera; nošenje marame nije pravo nego obaveza kojom bi se u sudovima izlazilo u susret vlastitoj religiji; osoblje koje je nosi, prema navodima iz Fetve, bilo bi najdirektnije obavezano i Kur’anom. Tako se u samoj Fetvi susreću svi razlozi zbog kojih sekularno ustrojena država u svojim sudovima ne smije dopustiti nošenje marame kao znaka vjere. Pogođene osobe se moraju staviti pred izbor: odustajanje od vjerski motiviranog nošenja marame ili od radnog mjesta na sudu. Glas pravnika bi mogao unijeti više reda u diskusiju koja u medijskom prostoru BiH tipično pravni problem svodi na tipično vjerski problem, a svakim novim istupom pobornika hidžaba falsificira i sam povod i sam koncept vjerski neutralne državne službe.
Edin Šarčević
