Broj 31
Ovdje možete preuzeti broj 31 časopisa Sveske za javno pravo
U Srbiji će prije štampanja ovog broja biti okončana javna rasprava o ustavnim amandmanima. Analize amandmanskog teksta iz ovog broja pokazuju kako međunarodno pravo ulazi u prostor nacionalnog zakonodavstva i privodi ga jednom standardu koji spaja regionalnost i univerzalnost. Sama činjenica da su ustavne izmjene inspirirane procesom evropskih integracija, a da su konkretna rješenja formulirana prema zahtjevima evropskih standarda, dokazuje da internacionalno pravo prodire u ekskluzivno nacionalnu nadležnost, naime u ustavotvorstvo. U toj proceduri dolazi do svojevrsne (međunarodno)pravne intervencije kojom se “civilizira” nacionalni ustav.
U Srbiji se iz diskusija koje prate procedure amandmanskih promjena vidi da spajanje prava i politike imcivilizirajuću snagu i to u mjeri u kojoj se internacionalni standardi o organizaciji pravosudne vlasti inkorporiraju u nacionalni ustav. Ovim se supstanciji “političkog”, koja predstavlja sposobnost demokratski legitimirane moći da se odlučuje i uobličava, postavljaju okviri. Izvršna vlast ih se mora pridržavati. Kada kažem “mora”, ne mislim na faktičku zapovijest iza koje stoji prisila, nego na normativno projektovane vrijednosti koje su naučene u konkretnoj političkoj kulturi. Svaki novi udar na ustavni sistem (dobar primjer je BiH) koji se oslanja na velikodržavne i nacionalistički moćnije elite pokazuje da to nije samorazumljivo. Civilizirajući element (međunarodni standard) zahtjeva da se nacionalna vlast potčini pravilima koja su utvrđena na internacionalnoj razini. Jer, nosioce monopola nacionalne vlasti, kada ona hoće drukčije, sankcioniraju internacionalne i transnacionalne institucije.
Naravno da izvršna vlast, ne samo u Srbiji, pokušava prevariti, tako što prikriva stvarni značaj internacionalnih standarda, falsificira dokumenta internacionalnih tijela ili tako što inkorporira rješenja koja u ustavnom pravu prepariraju pozicije za dugoročnu kontrolu pravosuđa. Ovdje se npr. predlagač amandmana rukovidio idejom da Venecijanska komisija formulira evropske standarde i onda je selektivno koristio preporuke koje su opravdavale amandmanska rješenja. U BiH npr. zakonodavna i izvršna vlast, zajedno, već godinama izigravaju obavezu da usklade ustavna rješenja sa standardima ljudskih prava. Pravosuđe se decenijama samo punktualno reformira bez izgleda na obuhvatnu samorefleksiju koja će za rezultat imati reformu cijelog sistema. I ovdje izvršna vlast vara tako što u saradnji sa zakonodavstvom održava status quo. Sve to u državi koja ustavni provizorij održava na bazi internacionalno ugovorenog ustava, ustava čije se ugovaranje može opravdati samo stanjem nužde.
No, čini se da ne postoje modeli blagostanja koji bi funkcionirali nezavisno od internacionalnih odnosa. “Internacionalni standard” kao model pravnog uobličavanja nacionalne političke vladavine donosi civiliziranje nacionalne vlasti. Drugim riječima, vlast koju je narod izabrao mora se pridržavati internacionalno prihvaćenih pravnih standarda. Pravnicima, iznad svega sudijama, posebno ustavnih sudova, pripada najvažnija uloga: oni u cijeloj regiji imaju obavezu da pažljivo prate ustavne promjene i da daju impulse koji će podizati nivo prave državnosti. U toj se prosvjetiteljskoj ulozi nalaze razlozi i za konflikt sa izvršnom vlašću. Bez njega se ne može proći kroz zahtjev da se ustavni sistemi uobliče prema evropskim standardima nezavisnog pravosuđa i pravne države. Centar za javno pravo će, kako ovim brojem tako i ubuduće, insistirati na uobličavanju javnog prava prema standardima koje važe kao dio evropske ustavne kulture. Posebno ako ih demokratski legitimirane nacionalne vlasti zaobilaze.
