Broj 27
Ovdje možete preuzeti broj 27 časopisa Sveske za javno pravo
Zabrana nošenja hidžaba u Sudovima BiH bila je predmet rasprava koje su pokazale da se bosanskohercegovačka javnost ne zna nositi sa pravnom perspektivom isticanja vjerskih obilježja u prostoru koji pripada državi (sve je dokumentirano u publikaciji Vjerski simboli u sudovima?, Sarajevo 2016). Upravo je Evropski sud u dva odvojena slučaja presudio o religijski motiviranom nošenju marame u privatnim preduzećima i time utvrdio kriterije za ocjenu isticanja vjerskih simbola u privatnom sektoru.
Zbog vjerski motiviranog nošenja marame posao su izgubile jedna recepcionerka iz Belgije i jedna IT-ekspertica iz Francuske. One su pred nacionalnim sudovima pokrenule odgovarajući postupak jer su smatrale da ih poslodavac diskriminira na osnovu vjerske pripadnosti. Pred Evropskim sudom se u postupku prethodnog odlučivanja raspravljalo o tumačenju Smjernice EZ koja je zabranjivala neposrednu diskriminaciju (Smjernica 2000/78 Vijeća EZ od 27. 11. 2000).
U prvom slučaju je Samira Achbita radila tri godine kao recepcionerka u belgijskom preduzeću za pitanja sigurnosti. Maramu je najprije nosila u sobodno vrijeme, a onda se odlučila da je nosi i za radnog vremena. To je bilo u suprotnosti sa internim propisom preduzeća: “Radnicima je zabranjeno da na radnom mjestu nose vidljive oznake političkog, filozofskog ili vjerskog svjetonazora i/ili da ističu bilo kakakv ritual koji bi iz njega slijedio”. Nešto kasnije radnica je otpuštena, uz odgovarajuću otpremninu. Evoropski sud je mišljenja da se pod ovim uslovima ne radi o neposrednoj, ali da se može raditi o posrednoj diskriminaciji. Dakle, riječ je o propisu koji pogađa pripadnike određene religije ili svjetonazora, odnosno dovodi ih u teži položaj u odnosu na druge religiozne ili nereligiozne uposlenike. Takva diskriminacija je, prema stavu suda, opravdana ako se u odnosu na klijentelu preduzeća mora sačuvati politička, filozofska ili vjerska neutralnost. Relevantno je pritom i pitanje da li je zabrana isticanja vjerskih, filozofskih ili svjetonazorskih simbola pogodna za primjenu politike neutralnosti preduzeća. Nacionalni sud je u tom smislu morao utvrditi da li je preduzeće prije otpuštanja za kontakte sa klijentelom uvelo opću i nediferenciranu zabranu isticanja političkog, vjerskog ili filozofskog uvjerenja pogodnu da se dostigne postavljeni cilj (neutralnost), i u tom smislu sredstva za dostizanje tog cilja moraju biti primjerena i neophodna. Postavit će se pitanje pred nacionalnim sudom je li bilo moguće, umjesto otpuštanja, pronaći za radnicu radno mjesto na kojem ne bi bila izložena vizuelnim kontaktima, a da se pritom očuva neutralnost preduzeća i da se preduzeće dodatno ne optereti.
U drugom slučaju je riječ o muslimanki Asmi Bougnaoui, koja je nepunu godinu radila kao dizajnerka software-a u jednom francuskom preduzeću. Ona je izgubila posao zbog odluke jednog klijenta da ne uzima usluge od osobe sa muslimanskom maramom. Namještenica je odbila molbu preduzeća da na radnom mjestu odustane od nošenja marame, i otpuštena je. Evropski sud je bio mišljenja da zabrana nošenja marame po sebi nije opravdana ako se radi isključivo o volji ili o zahtjevu nekog od klijenata preduzeća. U ovom slučaju ostalo je nejasno da li je nošenje marame bio u suprotnosti sa internim pravilima preduzeća. Nadležni francuski sud to sada mora provjeriti.
U većini država Evropske unije nije zabranjeno nošenje marame na radnom mjestu, ali su ograničenja moguća. Nacionalni sudovi će se u spornim slučajevima morati pridržavati objašenjenja Evropskog suda: poslodavci smiju zabraniti nošenje marame, ako je internim propisom zabranjeno isticanje vjerskih simbola u preduzeću i ako za to postoje valjani razlozi. Želje klijenata svakog preduzeća ne predstavljaju dovoljan razlog za zabranu. Presude ne obavezuju BiH, ali određuju upotrebljive orijentire za odnos prema isticanju vjerskih obilježja u privatnom sektoru.
