Broj 34
Ovdje možete preuzeti broj 34 časopisa Sveske za javno pravo
“(…) evidentno je da u državi uređenoj na način kao što je to BiH u ovom trenutku, hrvatski narod, nažalost, nema kao ostala dva konstitutivna naroda taj luksuz da se slobodno može natjecati u izborima bez straha da će netko drugi, odnosno mnogobrojniji izabrati predstavnike za pozicije za koje je nužan hrvatski legitimitet” (predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović, Oslobođenje, 19. 11. 2018). Citat je izabran nasumice. On se samo po redoslijedu riječi razlikuje od sličnih stavova političara s hrvatske desnice. Dopunjuju ga iskazi o unitarizaciji BiH putem uvođenja građanskog principa u politički sistem zemlje i zaključak o “nikad lošijem položaju hrvatskog naroda u BiH, zbog nelegitimnog izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda”. Poruka je, dakle, da se na izborima natječu narodi, da postoji poseban tip hrvatskog legitimiteta, da je hrvatski narod inferioran zbog straha da njegove predstavnike biraju “drugi, mnogobrojniji”, da je član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda nelegitiman i da se, konačno, hrvatski narod zbog toga nalazi u najlošijem položaju.
Ustavnopravni propisi najdirektnije demantuju svaki od navedenih stavova: za političke pozicije se ne natječu narodi nego političke stranke sa svojim programima, izbori za parlamentarna vijeća i za člana Predsjedništva se po entitetima odvijaju prema građanskom principu “jedan čovjek jedan glas”, samo se za vijeća naroda biraju predstavnici naroda, članovi Predsjedništva se ne biraju kao predstavnici naroda nego kao predstavnici entitetskih birača (građana), oni ne predstavljaju narode nego državnu naciju, izborni sistem počiva na principu proceduralnog legitimiteta, tako da je legitiman svaki izbor proveden prema zakonskoj proceduri.
Tamo gdje su pogrešne premise pogrešan je i zaključak: položaj jednog naroda se ne ocjenjuje prema proizvoljnim konstrukcijama nezadovoljnih političara nego prema opštem stanju u zemlji, a legitimacija u proceduralnom smislu nijednim elementom ne posreduje ništa što bi se moglo nazvati “hrvatskim legitimitetom”. Strah ili loš položaj Hrvata nije, prema tome, ni bolji ni gori od položaja svih ostalih. Pri tome treba imati na umu da briga i strah za “svoj narod” nije izum hrvatske desnice. Široko je eksploatira i bošnjačka (npr. stalnom brigom za “moj narod”, Izetbegović) i srpska desnica (npr. tezom da je manji entitet ekskluzivno srpski državni supstrat i da srpski član Predsjedništva zastupa Republiku Srpsku i srpski narod, Dodik).
Citat s početka pokazuje kako politički govor u BiH iz dana u dan, uporno i bez ikakvih ograda, falsificira ustavnopravne propise i javnopravne standarde. Prateći izvještaji u medijima poprimaju obilježja kampanje koja nema nikakvog oslonca u pravnom sistemu BiH. Politička praksa u tom smislu prati logiku vlastitih konstrukta i uspostavlja institucije i nadležnosti koje su izvan ustavnog prava. Samo se na taj način može postaviti pitanje legitimnih predstavnika naroda i proširiti ga, izvan ustavnog prava, na državne organe koje ne biraju narodi. U svemu ima sistema: falsificiranjem javnopravnih odredaba etno-kulturne potrebe stavljaju se u funkciju vladavina u ime naroda. Ona obesmišljava bosanskohercegovačku naciju i cijeli pravni sistem odvaja od etičnosti prava. U konkretnim prilikama to se vidi iz nemogućnosti da se političke elite i za najočiglednije prekršaje dovedu pred sud. Prema tome, konstrukt hrvatske desnice o “legitimnom Hrvatu” odlično je uputstvo za upotrebu političkog sistema BiH; ideal je “odgovornost prema narodu”: ona oslobađa od svake odgovornosti. Ovdje se prije upotrebe ne smije promućkati, kako se ne bi oslobodila građanska priroda poretka i uspostavili egzaktni principi pravne odgovornosti političara.
