Ovdje možete preuzeti broj 13 časopisa Sveske za javno pravo
Šutnja je oblik neverbalne komunikacije: ne govori se i ne proizvode se glasovi. Ona je, ipak, akt svjesne komunikacije i podrazumijeva sposobnost govora. Šutnja može biti znak napete pažnje, govornici je koriste da se razmisli o tezi, u teatru se šuti kako bi se koncentriralo na radnju ili kako se akteri ne bi ometali. U pojedinim zanimanjima je obaveza na šutnju dio profesije, a svuda optuženi imaju pravo da “zašute”. U pravnim sistemima šutnja ne znači po sebi ni “da” ni “ne” — ona je suprotnost iznošenju stava, deklarisanju volje. Staro načelo “saglasnost se pripisuje onome koji šuti tamo gdje bi se trebao i mogao usprotiviti”, (“qui tacet consentire videtur, ubi loqui debuit atque potuit”, papa Bonifacije VIII.) važi danas u pravu, općenito samo u izuzetnim slučajevima, tamo gdje govorimo o “normiranim šutnjama” ili “dogovorenoj šutnji” među trgovcima u trgovačkim društvima.
Centar za javno pravo je u ovoj godini odustao od obrade dvije teme: državna imovina i Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Razlog je jednostavan: za svaku temu se između stotinu pozvanih pravnika, sudija visokih sudova, znanstvenika, pravnika pri minsitarstvima i profesora na visokim pravnim školama, prijavio po jedan izvjestilac. Državna imovina je otvoreno pitanje u BiH koje je odlukom Ustavnog suda samo inicirano, a rasprava o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću podrazumijeva stručnu valorizaciju ove ustanove i ocjenu njene, sve očiglednije prakse, da vlastite stavove formulira prema ideologemima političara iz RSa. Obje teme su naprosto provocirale stav pravnika kako bi se ponudila rješenja iz struke. Uslijedila je — šutnja!
Ovaj oblik neverbalne komunikacije danas karakteriše bosanskohercegovačke pravnike, oni su zajednica šutnje. Problemi o kojima se šuti su dramatični i mogu se samo dijelom nabrojati: institucionalni pritisak političara, vaninstitucionalni pritisak Strukturalnog dijaloga, nedovršene reforme pravosuđa i nestručno odbacivanje zahtjeva za jednim vrhovnim sudom, karijerizam i politička korupcija. U bilans šutnje ulazi aranžiranje pravnika sa postojećim konstelacijama. Ovdje dolazimo do pozicija u kojoj se prihvatanje ili odbijanje nekog rješenja mora razumijevati iz konkretne situacije. Sjetimo se još jednog citata pape Bonifacija VIII: “Qui tacet, consentire videtur” (“Ko šuti, čini se da je saglasan”). U nešto modernijem ruhu i skoro s pravnim prizvukom ovaj stav odjekuje i u rečenici Thomasa Hobbesa (The Elements of Law, 1650) kojom se traži da se šutnja shvati kao znak odobravanja, jer je lako reći ne, kada se ne potvrđuje! Dakle, pristaju li pravnici na diktat politike koja fingira djelovanje u pravnom vakumu i svaku proizvoljnu zamisao pokušavaju uobličiti kao pravo, smiju li pravnici pristati na šutnju o predmetu na čijoj primjeni rade?
