Ovdje možete preuzeti broj 17 časopisa Sveske za javno pravo
U tipičnim opisima bosanskohercegovačke uprave pojavljuju se epiteti “neprofesionalna”, “korumpirana”, “neefikasna” i “politizovana”. Centar za humanu politiku je u svom istraživanju iz 2010. godine upravo takvim opisima sažeo iskustva građana Bosne i Hercegovine sa javnom upravom. Strategija za reformu javne uprave usvojena je 2006. godine i obuhvatila je, kao kratkoročne i dugoročne ciljeve, reformu svih težišta upravnog djelovanja, od izbora osoblja u upravnim organima, preko upravnih postupaka i izrade propisa do usvajanja pravnih stečevina EU i dostizanja standarda državne uprave iz zemalja EU. Prema predviđenoj dinamici reforma je trebala biti okončana ove godine. U radovima iz ovog broja (Maslo, Bovan, Pobrić) analiziraju se projektovani ciljevi i rezultati uglavnom pokazuju da ovaj dobro zamišljen poduhvat nije uspio. Državna uprava je dijelom ostala na nivou samorazumljivog servisa političkih partija i u toj funkciji nanosi štetu ugledu države, ali i građanima i institucijama koje su pogođene njenim radom.
Stvarne posljedice takve štete mogu se vidjeti u upravnom postupku. Dva stručna mišljenja sa kojima otvaramo ovaj broj (Pobrić, Akšamija) indirektno ukazuju na problem: nije riječ samo o razjašnjenju jednog pravnog pitanja, naime o priznavanju statusa stranke u upravnom postupku pred organima Unsko-sanskog kantona, nego o stručnosti upravnih organa i upravnih službi. Problem stručnosti i opšteg pravničkog obrazovanja referenata u upravnim organima i šefova upravnih službi je prema mojim uvidima najproblematičnije mjesto javne uprave. Budući da u postupku rješavanja konkretnih zahtjeva državna uprava ima široke mogućnosti zloupotrebe upravnog postupka lako se mogu shvatiti razmjeri problema. Ako se ovoj mogućnosti priključe neobrazovani pravnici i politički interesi dobija se fenomen koji građani raspoznaju kao “neprofesionalna i politizovana uprava”.
U kakvoj su vezi reforma javne uprave i stručna mišljenja iz ovog broja? Budući da se analizirani slučajevi odnose na primjenu građevinskog prava oni pokazuju da greške u razumijevanju i primjeni upravnih propisa imaju svoj osnov u sistematskom tumačenju upravnog prava. Sve je uslovljeno poznavanjem cjeline pravnog sistema i primjenom propisa na pojedinačan slučaj. Grubi previdi pojedinih ustavno-pravnih garancija ili upravno-pravnih instituta i principa koje garantiraju sistemski zakoni ukazuje na elementarno neznanje. Time dolazimo do pokazatelja u kojoj mjeri se pod egidom zakonite uprave nestručan rad upravnih službi Unsko-sanskog kantona institucionalizira u model izigravanja upravnih propisa, ali i do pitanja koje me zanima: kako provesti reformu javne uprave u sistemu koji je inkorporirao neobrazovane pravnike, kako “reformirati” uposlenike koji nisu savladali cjelinu upravnopravnih propisa i njihovu vezu sa državnim pravom?
Nikada nećemo saznati da li je problem izraz sistema koji favorizira nestručnost, da li je to specifikum jednog kantona i ima li neki prikriveni smisao u uzajamnom potpomaganju “građevinske mafije”, zakonodavnih i upravnih struktura. No, svako od nas može saznati koliko elementarnog neznanja stoji u rješenjima opštinskih organa uprave i ministarstava koja rješavaju po njihovim žalbama — stručna mišljenja iz ovog broja su odlična ilustracija i dokaz da je neophodno “reformirati znanje” uposlenika u javnoj upravi. U bilans stručnih mišljenja bih zbog toga stavio zaključak da reforma javne uprave nije moguća pod pretpostavkom da će postojeće strukture u upravnim službama zadržati svoj status. Uspješna reforma mora računati sa otpuštanjima i novim zapošljavanjima samo prema jednom kriteriju: pozitivnom znanju i dokazanoj stručnosti. Bez toga je svaka reforma javne uprave unaprijed izgubljena.
