Ovdje možete preuzeti broj 21 časopisa Sveske za javno pravo
U tački 4 iz BHS-verzije briselskog protokola od 10. oktobra 2015. ministri pravde izražavaju spremnost da se nakon provedene zakonodavne i institucionalne reforme izmijeni i dopuni državna strategija za procesuiranje ratnih zločina „i to prevashodno u smislu utvrđivanja jadnih rokova potrebnih za njeno provođenje“. Ima tu čovjek da se zamisli, posebno nad „jadnim rokovima“.
Vjerovatno se neće nikad saznati da li je riječ o omašci i kako rokovi postaju jadni. No, sam pridjev „jadan“ dolazi u pravo vrijeme i u pravom dokumentu. Riječi su ponekad pametnije od konteksta i njihovog pisca: ima li, zaista, išta jadnije za sve strukture pravosuđa od situacije u kojoj o njihovoj sudbini odlučuju ministri pravde, npr. državni, Josip Grubeša, koji nije pravnik niti ima rudimentarnu pravnu naobrazbu, ili, Anton Kasapović, iz ministarstva koje je prema posljednjem revizorskom izvještaju poslovalo kao društvo subvencioniranih džeparoša. Nije li, općenito, jadna situacija da reforme pravosuđa vode EU-diplomate koje, ili ne razumiju sistem, ili ga žele održati u vanpravnom vakumu kako bi se svakoj proizvoljnoj odluci političke klase priznao status zakona i prava. Šta može pravnika dovesti u jadniju poziciju od činjenice da se na čelu VSTV-a, tijela koje odlučuje o njihovim kompetencijama, nalazi pravnik krajnje skromnog riječnika, slabog obrazovanja i loših karijernih karakteristika, ali impresivne novinsko-biografske građe iz sive zone zakonitosti.
Svako može zamisliti situaciju u kojoj bi ministarstva pravde vodili obrazovani i visoko moralni pravnici, pravnici koji objedinjuju iskustvo akademskog i pravosudnog rada i koji mogu razlikovati političke proizvoljnosti od neupitnih pravnih standarda. Zar je nezamislivo da i u Bosni izborom i ocjenom sudaca upravljaju tijela čije članove zanima neovisno i kompetentno sudovanje, da disciplinsku komisiju vodi iskusan pravnik bez vlastitih ambicija u pravosuđu. Zar je, inače, nemoguće vlastitu državu vidjeti kao dio opšteg ljudskog vlasništva koje zahtijeva da se utvrđeni pravni principi primjenjuju i u njoj kao zajednički bilans pravne znanosti. No, u takvoj državi ne bi svaki provincijalni političar, ponesen uvjerenjem da je u dosluhu sa željama i voljom samog naroda, smio nekažnjeno docirati najvišim sudovima i pravnim autoritetima zemlje o politici suđenja, o raspodjeli nadležnosti, o organizaciji sudova ili o procesuiranju krivičnih djela, dakle o stvarima koje ne poznaje. U takvoj državi ne bi EU-diplomate „nekažnjeno“ ulazile u prostor jurisprudencije i ostavljale iza sebe pustoš i korumpiranu državu kao jedinu perspektivu.
Ova je država zakovana za dejtonsko uređenje i uvedena je u totalnu profesionalizaciju politike. To se vidi u partijskom patronatu, u pretjeranom trošenju javnih sredstava za potrebe političke klase, u opsluživanju vlastite biračke klijentele na račun cjeline i slično. Ministri pravde su u takvom sistemu vojnici partije koji čuvaju vlastite političke strukture i protežiraju rješenja koja osiguravaju političkim mentorima jurisdikcionu nedodirivost. Područje pravnih reformi se ne smije prepustiti ministerijalnoj administraciji i EU-diplomatiji jer će, prognoziram, iza sebe ostaviti pustoš prosječnosti i diletantizma.
Sve što u najširem smislu obuhvata riječ pravosuđe danas mora stati u odbranu profesije i pravnih standarda tako što će se uključiti, individualno i strukovno, u realizaciju reformskih namjera.
Edin Šarčević