Ovdje možete preuzeti broj 22 časopisa Sveske za javno pravo
Dvadesetogodišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma je fokus javnosti usmjerila na prigodne političke govore, na simpozije i savjetovanja, na okrugle stolove i workshop-reakcije nevladinih organizacija. Zajedničko im je podsjećanje na mirotvornu funkciju ugovora, na uslove njegovog potpisivanja i potpisnike. Politički skupovi su širili optimizam i najavljivali nove reforme koje bi uz nova zaduženja državu uvele u stabilnu demokratiju. Država bi, ukratko rečeno, u nekom neodređenom trenutku daleke budućnosti trebala postati kompatibilna sa EU. Naučni skupovi su se iscrpljivali u opisima slabosti dejtonskog modela, kako u pravnom tako u ekonomskom i socijalno-političkom smislu, naglašavajući potrebu reformiranja cijelog modela. Izvjesno odstupanje se uočava u srbijansko-srpskom pristupu koji pod „porukama za svet“ nakon „dve decenije mira“ razumijeva ideologeme o vraćanju izvornom Dejtonu u koji se unosi zahtjev za suspenzijom državnih nadležnosti iz područja važenja čl. III/5 Ustava BiH. NVO sektor je uglavnom reciklirao istrošene stavove o bosanskohercegovačkoj etničkoj demokratiji.
Šta je ostalo od svega: isti sistem sa vladavinom u ime naroda koji multiplicira siromaštvo i održava političke napetosti na ivici haosa i rata. Dopunjuje ga optimizam Visokog predstavnika, diplomata i EU-predstavnika, optimizam koji izvan granica crnog humora potcjenjuje sposobnost rasuđivanja svakog čovjeka. On računa sa demokratijom bez demosa i vladavinom u ime etnosa. Miroslav Lajčak je primjerice u nepune tri godine vlastitog mandata uspio blokirati sve pozitivne reforme prethodnika i uništiti reformu policije. Iako je uspostavio „srpski interes“ u mjerilo blokade svakom napretku BiH prema EU, poručio je da „članstvo BiH u EU nema alternativu“ i da bilo kakav dogovor „dvojice protiv jednog nije dobar“! BiH je u predstavama ovakvog tipa država etnija koja se definitivno oprostila od građanskog društva. Izvjesna institucionalna veza bosanskohercegovačkih vlasti sa građanskim društvom je očuvana samo u reakcijama NVO sektora. A on je postao posebna industrija koja se samo dijelom vidi u produkciji skupova, savjetovanja, monitoringa i workshopova. Iza nje stoji razvijeni sistem financiranja koji značajnim dijelom omogućuje da se održava provizorij od kojeg se živi.
U spektar mjera koje održavaju provizorij institucionalnog i političkog reda ulazi i Reformska agenda EU kao zadnje slovo evropskog razuma u koje se zaklinju domaći političari. No, Agenda zaobilazi reformu ustavnog sistem, kalkuliše sa ustavom koji krši ljudska prava i u tom smislu održava postojeće (nepravedno) stanje. Već se od te tačke mora posumnjati u njen reformski potencijal, ali i u sam metod koji zagovara EU: rješavanje izabranih socijalno-ekonomskih pitanja ne dirajući u sistem koji proizvodi socijalno-ekonomske probleme. „Popravak“ elemenata, bez „popravke“ cijelog sistema neće biti uspješan.
Suviše je jaka interesna veza političke klase i postojećeg ustavnog modela. Reformski proces koji EU zamišlja kao korekture unutar sistema upropaštene države počiva na dobrovoljnosti političke klase koja je od BiH napravila podijeljeno društvo i besperspektivnu državu. Agenda i briselski protokol dokumentiraju spremnost da se političkoj klasi iz straha od neuspjeha u „reformskim procesima prema EU“ dopuste izmjene zakona kojima se učvršćuje postojeći model i onemogućuju promjene koje bi osigurale prodor novih politika. Na pomolu je, prognozirao bih na kraju, novi promašaj međunarodne zajednice i reforma koja neće reformirati državnopravni sistem. Dvadeset godina dejtonskog modela je dvadeset godina reformi bez suštinske reforme ustavnopravnog sistema.