Ovdje možete preuzeti broj 14 časopisa Sveske za javno pravo
Velika tema bosanskohercegovačke reforme sudskog sistema jeste Strukturirani dijalog o reformi pravosuđa. Ovakav tip vaninstitucionalnog rada pokrenut je kao politička reakcija Evropske unije na najavu referenduma u Republici Srpskoj. Prethodilo mu je anketiranje o “Tehničkim informacijama koje zahtijeva Evropska komisija”, a aktivnosti su nakon juna 2011. utvrđene u pisanom dokumentu koji je na 272 stranice teksta markirao više relevantnih područja. Dijalog se trebao voditi o organizacionoj strukturi pravosudnog sistema, o različitim aspektima osiguranja nezavisnog suđenja, o podizanju sudske efikasnosti, o pravosudnoj saradnji i izabranim aspektima penološke prirode (pritvor prije suđenja i zatvor nakon osude). Poruke iz evropske komisije za proširenje su bile nedvosmislene: cilj je stvaranje stručnog, nezavisnog i efikasnog pravosuđa.
Šta ulazi u bilans Strukturiranog dijaloga nakon šest sesija (posljednji, banjalučki skup 11-12. novembra 2013)? Najprije, utvrđivanje dnevnog reda od novembra 2011. ne prati izvorne teme Strukturiranog dijaloga i sve jasnije izlazi u susret zahtjevima (de facto jednopartijskog režima) Republike Srpske. Zatim, održava se metod plenarnih sjednica, iako su u Briselu dogovorene tematske sjednice. Razgovori o pravosuđu su postali ritualne političke nagodbe EU i političara iz RS i sa svakom novom sesijom su bili sve dalje od tehničko-stručnih standarda. Konačno, sastanci su pripremani i vođeni van javnosti tako da je jedan od ciljeva Strukturiranog dijaloga – građani kao korisnici i učešće NGO-sektora – potpuno izigran. Praktično su do posljednje banjalučke sjednice u konstantnom fokusu ostala samo pitanja reforme Suda BiH i problem suđenja u predmetima ratnih zločina. Obje teme su bolno mjesto političke klase u entitetima, jer je kontrola suđenja i usmjeravanja odluka ovog suda ostala izvan njihovog dometa. Ako se tome doda da je posljednja sesija u težištu imala presudu ESLJP (Maktouf/Damjanović) dobiće se slika o “dijalogu” koji, na jednoj strani, donosi mnoštvo opštih proklamacija, i na drugoj, reducira predmet rasprave na teme koje su podobne političkoj klasi, prvenstveno iz RS. Metod ucjene je klasičan obrazac političkog djelovanja “srpskih partija” i on je već na prvom sastanku (Banja Luka, juni 2011) prihvaćen i na drugom (Mostar, juli 2012) potvrđen kao validan dio procedure pregovaranja u okvirima ovog Dijaloga. U oba slučaja je delegacija RS napustila sjednicu i nije se vratila dok joj se nije garantovalo, jednom ukidanje čl. 7 Zakona o Sudu BiH, drugi put dodjela znatno većih sredstava iz IPA fondova za procesuiranje ratnih zločina.
Strukturirani dijalog o reformi pravosuđa prerastao je, dakle, u strukturiranu politku za razgradnju postojećeg pravosudnog modela. Od početne najave o osnaživanju pravosudnih institucija u pogledu finansijske i političke neovisnosti, stručnosti, nepristranosti i profesionalnosti ostala je tiha razgradnja dostignutog nivoa institucionalne autonomije sudova. Kao da je osnovni cilj sužavanje kompetencija Sudu BiH i državnom tužilaštvu.
U Strukturiranom dijalogu su se predstavnici EU pozicionirali kao nekompetentni medijatori koji su potpuno izgubili iz fokusa centralne probleme bosanskohercegovačkog sudstva. Oni su dopustili da se o stručnim pitanjima raspravlja kao o političkim projektima koji stoje izvan javnopravnih ili općenito pravnih strandarda. Pripreme svake sesije i njen rad stoji izvan dometa javnosti, povremeno se prikrivaju relevantne informacije. Rezultati se u formulacijama EU definiraju kao skup fraza koje se ne mogu ni napadati ni braniti, niti konkretno upućuju na predmet kojim se bave. Centralna pitanja su zaobiđena u širokom luku: uspostavljanje jedinstvenog pravnog sistema i uređivanje modela hijerhije pravnih propisa, uspostavljanje jednog vrhovnog suda, osiguranje sistema za izbor obrazovanih i odgovornih sudaca i tužilaca ili novi sistem finansiranja pravosuđa u cjelini. Strukturirani dijalog je danas jedan skup eksperiment koji se nastavlja nepredviđenom dinamikom. Stručna reakcija je neophodna.