Ovdje možete preuzeti broj 39 časopisa Sveske za javno pravo
Možemo li očekivati da će zabrane kontakta, zabrana kretanja i zabrana iznošenja kritičkih stavova, odnosno, da će ograničavanje ljudskih prava i sloboda imati pozitivne posljedice po pravnu državu nakon korona-pandemije? Hoće li administrativna ograničenja pridonijeti slobodama kao što su, naprimjer, vojne tehnologije i ratovi doprinosili miru “od bodljikave žice do atomskih elektrana” (G. Agamben)? Izvanredno stanje – i time se ulazi u suštinu problema – predstavlja mjesto na kojem se dodiruju proizvoljnost i racionalnost. U ovoj dihotomiji je smješten odnos između autoritarne i pravne države. Prva podrazumijeva vladavinu prema predstavama jednog čovjeka, jedne partije, jedne grupe interesno povezanih pojedinaca. Druga polazi od vladavine državnog naroda koji se služi partijama i pojedincima za realiziranje narodne volje. Prva računa s proizvoljnim odlukama i političkim divljanjem kao legitimnim metodom koji decizionistički utvrđuje pravo (izvor zakona je volja jednog čovjeka: “zakon, to sam ja”). Druga računa s racionalnim odlukama i pravnim civiliziranjem politike koja mora ostati u granicama racionalnog prava (izvor zakona je volonté générale: “zakon, to smo mi”). U izvanrednim okolnostima je na mjesto legislativne vlasti de facto stavljena egzekutivna vlast. Time se osnažuje politički decizionizam i obesnažuje princip podjele vlasti koji definira pravnu državu.
U uslovima zapadnog Balkana odluke predsjednika države ili šefova vlada i civilne zaštite dobijaju neposrednu snagu zakona. Uspostavlja se vladavina egzekutivnih tijela koja su u službi konkretnih političkih partija. Pravno-političke posljedice se vide u odlukama koje ograničavaju slobodu kretanja, štampe i okupljanja i zadiru u privatnost građana. Bez vidljivog oslonca na znanost, uvode se mjere koje padaju već na testu logičkih usporedbi i zdravorazumskih kontrola. Svarne posljedice su nevidljive i tiču se navikavanja na princip vođe i na nekritičko prihvatanje uredbi za nuždu. Tako nastaje plodno tlo za autoritarnu vladavinu koja će se formalno pokrivati proceduralnom demokratijom. U postkonfliktnim uslovima zapadnobalkanskih država to utvrđuje vladavinu narodnjačkih partija koje vlastiti legitimitet crpe iz ratnih ciljeva: etničkog čišćenja, etno-vjerske diskriminacije, teških zločina i njihovih velikodržavnih korelata u političkoj ideologiji i praksi. Posljedice se mogu već sada evidentirati: dugoročna kontrola ključnih poluga vladavine i novčani profit od antipandemijskih mjera. Sve počiva na pozicioniranju partijskog kadra na odgovarajućim funkcijama.
Suprotstaviti se diktatu egzekutive i mogućim povredama ustavnog uređenja zadatak je, prije svih, pravnika. Netačan je prigovor da pravnici o tome šute. Ustavni sud BiH je svojom odlukom od 24. aprila 2020. godine održao lekciju Štabu civilne zaštite i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine o proizvoljnom reguliranju koje krši ustavom zagarantirane slobode. Istina, odluka je došla sa vidnim zakašnjenjem, jer je i bez nje najavljeno ublažavanje mjera. Međutim, ona još uvijek ima smisla kao pravna poduka o obavezi egzekutive da “uz učešće eminentih predstavnika zdravstvene struke, javno obrazloži (…) potrebe postojanja svih mjera, njihovo trajanje i eventualno ublažavanje ili pooštravanje”. Centar za javno pravo je, uz to, na svojoj web-stranici objavio niz ekspertiza o neustavnim mjerama egzekutivne vlasti. Osim toga, analize iz ovog broja svjedoče o utemeljenoj pravnoj reakciji na podivljalu egzekutivu. Problem nije, dakle, u šutnji pravnika. On je, ipak, na drugom mjestu: u koruptivnoj političkoj klasi, u neefektivnoj birokratiji, bezdušnoj ekonomiji i u dijelu amneziranih tužilaštava. Sve je postojalo i prije pandemije, ona je samo obznanila šta je do sada razoreno.