Ovdje možete preuzeti broj 25 časopisa Sveske za javno pravo
Dejtonski sporazum danas važi kao doprinos uspostavljanju mira i kao pravni okvir za uspostavljanje etno-političkih vladavina. Etnopolitički element je od samog početka podrazumijevao institucionalizacije etno-nacionalizma. Ne smije zbog toga čuditi da je upravo Republika Srpska javnopravnim mehanizmima uspostavljala i održavala velikosrpstvo: vladavinu u ime etničkih Srba na etnički očišćenom teritoriju, vladavinu koja je spojena sa ideologijom borbe za otadžbinu. Ona je ratne zločine i teške povrede humanitarnog prava prevela u herojstvo koje je opet uz oslonac na pravoslavlje falsificiralo činjenice o ratu, potiskivalo sjećanja na vlastite zločine i očistilo entitetsku povijest od nesrpskog i nepravoslavnog elementa. Na ovom putu je jedan entitet postao ozbiljna prijetnja sigurnosti i miru u cijelom regionu.
Najkasnije je sa odlukom Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda otvorena mogućnost da se entiteti civiliziraju mehanizmima javnog prava: uspostavljanje ustavnih modela u kojima bi svi građani mogli entitesku vlast osjećati kao svoju. Državne i entitetske institucije su se, drugim riječima, morale otvoriti za sve konstitutivne i nekonstitutivne građane. Odluka Ustavnog suda je međutim izigrana, upravo u Republici Srpskoj. Na jednoj strani normativno: uvođenjem Vijeća naroda kao samostalne političke institucije koja nije u rangu parlamentarnog doma i reguliranjem procedure u Vijeću za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda RS koja je de facto neprohodna za nesrbe. Na drugoj strani političkom i administrativnom praksom koja je u spektru akcija za održavanje etnički čiste i ideološki homogene “druge srpske države” dospjela do referenduma o danu Republike Srpske.
Referendum je zapravo predstavljao političko testiranje granica do kojih može ići velikosrpsko paradiranje “nacionalnim ponosom”. Referendumske rezultate bi prema zamisli, po cijenu poniženja, morali prihvatiti i nesrbi. U stvari je svojevrsno političko divljanje pravno uobličeno u referendum i ono je izvan javnog prava predstavljalo još jedan politički problem. Ustavni sud BiH je od njega napravio pravno pitanje: privremeno je obustavio Odluku o raspisivanju referenduma u RS-u, dok ne odluči o zahtjevima koji su u konkretnom slučaju podneseni. Upravni odbor za provedbu mira (PIC) je nakon toga podsjetio da odluka Ustavnog suda BiH ostaje na snazi i da se mora poštovati te da će Republika Srpska ostati “esencijalni dio suverene BiH u skladu sa Opštim okvirnim sporazumom za mir”.
Bilo kako bilo, odluka Ustavnog suda u ovom predmetu zasigurno neće imati opštu političku podršku i već se sada sa sigurnošću mogu prognozirati napadi sa političkih govornica. Administrativna praksa će, već prema obrazloženju, tražiti načina da je izigra. To je zapravo i bio smisao praktične politike koja je osim ključnih odluka domaćeg ustavnog suda izigravala i presude ESLJP-a. Naivno je očekivati da će sama odluka Ustavnog suda nešto promijeniti. Jer, ključni problem ostaje: daytonski model kao pravna podrška etnopolitičkoj vladavini, vladavini u ime konstitutivnih naroda. Od te se premise u praktičnoj politici i životu ustavni konstrukt pojavljuje kao put ka vječnom ratu, a Republika Srpska kao realna i dugotrajna prijetnja da će se tim putem i poći. Ka vječnom miru vodi međutim ustavni model građanskog tipa koji računa sa novim teritorijalnim ustrojstvom bez “esencijalnih” entiteta. Koliko je decenija socijalne atrofije i ekonomskog propadanja potrebno da se primijeni ovo pravilo?