Predsjednik FCJP analizirao je pitanje da li smjernica Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, kojom se vjeronauka izuzima iz obračuna opšteg prosjeka ocjena, diskriminira učenike koji su izabrali vjeronauku kao obavezan predmet. Dio odgovora je objavljen u Danima br. 725 od 06. 05. 2011, ovdje ga objavljujemo u cjelini.
DANI: Da li odluka Ministarstva ukida diskriminaciju, povećava diskriminaciju, smanjuje diskriminaciju… s obzirom na oprečne tvrdnje ministarstva i vjerskih institucija u smislu tumačenja Okvirnog zakona o visokom obrazovanju?
Šarčević: Načelno uzev diskriminacija postoji – i to je ne samo stav Evropskog suda za ljudska prava, nego logična konstrukcija – kada se različito postupa prema licima koja su se našla u sličnom položaju. Riječ je, dakle, o različitom tretmanu uporedivih ili sličnih činjeničnih stanja po nekom osnovu razlikovanja. Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju BiH u čl. 35 zabranjuje izričito svaki oblik diskriminacije. Diskriminacija se, prema ovom zakonu, sastoji u pristupu djece obrazovanju ili njihovom učešću u obrazovanju na osnovu nekog kriterija diferencijacije, navedeni su posebno rasa, boja (vjerovatno kože), jezik, religija političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo i posebne potrebe.
Budući da se ovdje radi o računanju ocjena iz školskog predmeta „vjeronauka“ u opšti prosjek, diskriminacija bi se mogla vidjeti u dvije konstelacije: u prvoj bi se konzumentima jedne „vjeronauke“ zabranilo, a konzumentima druge „vjeronauke“ odobrilo ocjenjivanje; u drugoj bi se konzumentima jedne „vjeronauke“ na bilo koji način onemogućilo vrednovanje uspjeha koje bi ih bez ikakvog opravdanja stavljalo u različit položaj u odnosu na druge predmete ili u odnosu na konzumente druge „vjeronauke“. Kako sporna instrukcija Ministarstva pogađa na jednak način svaku „vjeronauku“, a time i lica koja pohađaju nastavu iz ovog predmeta, to u prvoj konstelaciji ne može biti govora o razlikovanju u tretmanu sličnih činjeničnih stanja, pa ni o diskriminaciji jedne u odnosu na drugu „vjeronauku“.
Nešto je složenija slika u pogledu usporedbe pozicija koju imaju konzumenti i apstinenti u „vjeronauci“, kao i pitanje diferencijacije predmeta s obzirom na konačan značaj ocjene za opšti uspjeh učenika.
U pogledu apstinenata pitanje „vjeronauka“ se postavlja kao pitanje ravnopravnosti školskih predmeta u smislu jednakog ranga ocjena. Na toj pozadini bi instrukcija Ministarstva mogla ostvariti diskriminirajući učinak ako bi vodila različitom postupanju prema grupama apstinenata i grupi konzumenata „vjeronauke“ (npr. da se jedna grupa ocjenjuje, a druga ne, da jedna grupa podliježe strožijim kriterijima provjere znanja, a druga blažim i tome slično). U sadašnjoj konstelaciji konzumenti imaju jednu ocjenu više, tako da ubiranjem „reklamnih ocjena“ iz „vjernauke“ dobijaju bolju poziciju i značajno bolju šansu da poboljšaju opšti prosjek, a time i da podignu vlastite šanse za nastavak školovanja. Instrukcija ovo stanje ukida i zahtijeva da se osigura jednak tretman apstinenata i konzumenata „vjeronauke“ tako što će se opšti prosjek izvoditi samo iz onih predmeta koji su u državnim školama zajednički obrazovni minimum za sve učenike. Smjernica, prema tome, ne može imati diskriminirajući učinak, ona upravo stvara solidne osnove da se svi učenici pod jednakim uslovima ocjenjuju u grupi zajedničkih predmeta koji ulaze u bazu obrazovanja za buduću profesiju ili za univerzitetski studij i da se na tim osnovama dobije realna slika o obrazovnom nivou svakog učenika. U tom smislu instrukcija izlazi u susret zahtjevu iz člana 35 Okvirnog zakona, odnosno zabrani diskriminacije u pristupu djece obrazovanju ili njihovom učešću u obrazovanju, jer svoj djeci osigurava da će pod istim uslovima njihovo učešće u obrazovanju biti vrednovano. Argument o tjelesnom odgoju, muzičkoj i likovnoj kulturi je bezvrijedan, jer ove predmete pohađaju svi učenici tako da nema kriterija diferencijacije.
Čak i ako bi smjernica imala diskriminirajući učinak, to još uvijek ne znači da je takva diskriminacija nedozvoljena. Valjalo bi provjeriti da li se sporna smjernica, s obzirom na okolnosti slučaja može opravdati. Treba imati na umu da nisu sve državne mjere koje diskriminiraju, automatski nedopuštene. Država ima obavezu da u državnim školama primarno osigura naobrazbu koja je orijentirana prema stjecanju praktičnih ili teorijskih znanja, dakle, znanja koja ulaze u skup vladajućih standarda i koja se rukovode naučnom metodom. Bosanskohercegovački Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju navodi deset obrazovnih ciljeva, ali ni jedan od njih nije spojiv sa idejom da se vjerskoj naobrazbi osigura bilo kakav primat ili da se na direktan ili indirektan način privilegiraju konzumenti „vjeronauke“. Prema tome, u državnim školama „vjeronauka“ nije obrazovni cilj koji je zakonom osiguran, nego naprosto izraz državne tolerancije prema osobama koje zbog vlastitog vjerovanja/ubjeđenja imaju potrebu da izraze sopstvena i upoznaju druga i drukčija vjerska uvjerenja.
DANI: Ovdje se, u ovom pravno-političkom slučaju provlači nekoliko pravnih akata – Konkordat, međunarodna povelja o ljudskim pravima, zakoni BiH, Ustav… Možete li razjasniti tu pravnu nejasnoću nama laicima, s obzirom da Katolička crkva i Rijaset tvrde da se ovim krši Konkordat?
Šarčević: S obzirom na Osnovni ugovor između Svete stolice i BiH (Konkordat) pitanje je da li je smjernica Ministarstva zakonita. To je nešto ozbiljnije pitanje od tvrdnje o „diskriminaciji predmeta“ i „diskriminaciji vjeronauke“ i sl. Jer, ovdje u čl. 16 država BiH priznaje (u originalu: recognize) pravo da se nastava iz katoličkog vjeronauka izvodi kao obavezan školski predmet za osobe koje ga izaberu pod istim uslovima kao za sve druge predmete. Priznavanje jednog prava međunarodnim ugovorom je manje od stvaranja obaveze na strani države njenim nacionalnim zakonom. A državna uprava, ovdje Ministarstvo, ima obavezu da izvršava nacionalne zakone.
Pogledamo li pažljivije doslovni tekst Ugovora (Konkordat) uočit ćemo da ovdje ne predstavlja problem izvođenje nastave kao obaveznog predmeta za sve koji je izaberu, jer smjernica u tu poziciju ionako ne dira. Problem može uslijediti iz definicije „istih uslova“ koji važe za sve obavezne predmete. Iako ne može biti isključeno da se pod „istim uslovima“ misli samo na „tehničko-logističku“ podršku (prostorije, učila, plaće nastavnicima), a ne i na sistem ocjenjivanja, može se iz doslovnog teksta Osnovnog ugovora sa Svetom stolicom pročitati, da država priznaje nastavu katoličkog vjeronauka pod istim uslovima kao za sve druge obavezne predmete (čl. 16 I Ugovora). „Priznavanje nastave“ ne stvara na strani države konkretnu obavezu u pogledu sadržaja ili vrednovanja uspjeha – ono državi nameće načelnu obavezu da se stara o ravnopravnom položaju „vjeronauke“ tako što će stvarati okvirne uslove da se ovaj predmet održava u istom rangu sa drugim obaveznim predmetima. To je detljnije propisano Okvirnim zakonom: obezbjeđivanje uslova na nesmetanu nastavu, određivanje sadržaja predmeta, osiguranje autonomije nastavnika, osiguranje funkcionalnog smještaja i nesmetanog pristupa i učešća u obrazovnom procesu, podržavanje i njegu različitih kultura, jezika i vjeroispovijesti. Sve su to zakonom utvrđene obaveze države koje su usklađene sa Ugovorom Svete stolice i BiH.
Da li smjernica Ministarstva mijenja nešto u nastavi iz katoličkog vjeronauka? Nastava za katolike se i nakon smjernice odvija pod istim uslovima kao i prije smjernice. U sadržaj, u fond sati i u sistem nastave, u autonomiju nastavnika, u pristup nastavi itd. smjernica ne dira – smjernica samo obezbjeđuje ravnopravnost konzumenata i apstinenata u obračunu konačnog prosjeka, a to se ni u slučaju ekstenzivnog tumačenja konkordantske klauzule o „priznanju nastave pod istim uslovima“ ne može podvesti pod pojam „priznanja nastave“. Konačno, ministarstvo je vezano za zakon i obavezno je da se pridržava zakona. Ono to smjernicom i čini, jer izlazi u susret zakonskoj zapovijesti da spriječi diskriminaciju između apstinenata i konzumenata u „vjeronauci“ na osnovu boljeg pozicioniranja u sistemu ocjenjivanja grupe konzumenata (čl 35 st. 1 u vezi sa čl. 9 st. 4 Okvirnog zakona).
DANI: Je li BiH, na koncu, sekularna država?
Šarčević: Ukratko: BiH je sekularna država – no, na pravnoj i političkoj standardizaciji njenog sekularizma tek treba raditi. Smjernica kantonalnog Ministra dr. Suljagića je skroman, ali važan iskorak u tom pravcu. On zaslužuje svaku podršku. U BiH je sekularizacija obrazovanja zbog ratne prošlosti i uloge vjerskih zajednica u ratu više nego važna. Državu na svim nivoima zbog toga treba pojačano neutralizirati u odnosu na vjerske zajednice, posebno obrazovni proces. Ovdje je kao opšte pravilo moguće postulirati stav: vjersko obrazovaje u školama kao obavezan predmet: da, ali bez uračunavanja ocjena u opšti prosjek; vjeroučitelji u školama: da, ali na račun vjerskih zajednica. Zakonski okvir za ovo postoji.