Državno pravo je regulirano najvećim dijelom, ali ne isključivo, u „posebnom zakonu“. Taj „zakon“ se naziva ustav; u pojedinim zemljama (kao npr. SR Njemačka), zbog specifičnih uslova, nosi naslov „Osnovni zakon“ (Grundgesetz). Ustav je također zakon, ali se zbog niza specifičnosti izdiže iznad ostalih zakona i drugih pravnih regula činjenicom posebne procedure donošenja, činjenicom posebnog ranga u hijerarhiji pravnih normi i činjenicom postojanosti vlastitih propisa.
Ustavno versus državno pravo
Državno pravo i ustavno pravo predstavljaju dva pravna kruga koja se uzajamno prožimaju. Državno pravo je regulirano najvećim dijelom, ali ne isljučivo u ustavu. Na drugoj strani, ustavi mogu sadržati norme koje ne pripadaju državnom pravu. Takva regulacija se opravdava potrebom da se ovim normama osigura ustavni rang i obezbijedi postojanost. Pojmovi „ustavno pravo“ i „državno pravo“ se odnose na različite regulativne tačke: državno pravo je određeno sadržajem i odnosi se na određene ili odredive predmete; ustavno pravo obuhvata sve propise koji su preuzeti u ustavno pravo i pri tom se koristi formom ustava. U literaturi se pravi razlika između ustavnog prava u formalnom i u materijalnom smislu. Ta se razlika preklapa sa razlikovanjem ustavnog i državnog prava. Ustavno pravo u formalnom smislu obuhvata ustavnu povelju (ustav kao zakon) i odnose koji su njome regulirani; u materijalnom smislu ustavno pravo obuhvata sve propise o državnopravnom sadržaju. Utoliko se državno pravo i materijalno ustavno pravo podudaraju.