Osnove razlikovanja
Razlikovanje između javnog i privatnog prava nije pravno-logički neophodno. Ono nije konsekventno provedeno u svim pravnim kulturama i homogenim pravnim krugovima. No, ono odgovara pravnoj tradiciji koja se oslanja na rimsko pravo, a posebno na njemački pravni krug. U historijskom smislu, razlika javno-privatno pravo počiva na recepciji rimskog prava u čijim okvirima se već razvijala tzv. teorija interesa. Prema njoj, javno pravo služi opštim, a privatno pravo individualnim interesima. Sažima je stav rimskog pravnika Ulpiana (170-228 p. n.e.): Publicum ius est quod ad statum rei Romanae spectat, privatum quod ad singulorum utiitatem. Poseban značaj je razlikovanje imalo u 19. stoljeću. U to vrijeme se razvila teorija subordinacije prema kojoj javno pravo karakterizira odnos podređenosti (građanin- država), a privatno pravo odnos jednakosti (građanin-građanin).
Razlikovanje je značajno s obzrom na pitanje primjene prava na konkretno činjenično stanje. Pored toga postoji i načelna dimenzija. Naime, javno i privatno pravo imaju različita polazišta i različite funkcije:
Privatno pravo, koje regulira odnose između građana i ostalih privatnopravnih subjekata, polazi od slobode i od privatne autonomije pojedinačnog čovjeka. Ono u skladu sa tom postavkom donosi propise koji reguliraju pravni saobraćaj između privatnih osoba, koji sprečavaju interesne konflikte i štite socijalno slabije od izrabljivanja i iskorištavanja.
Javno pravo, koje ima za predmet državu, ima zadatak da utemelji državne organe, posebno da odredi njihova ovlaštenja. Javno pravo usmjerava i ograničava državnu vlast. Ono ima dvostruk zadatak, na jednoj strani da stvori pretpostavke za efektivno vršenje državne vlasti, a na drugoj strani da osigura prava i slobode građana.
Razgraničenje
Nije u svakom slučaju jednostavno i najčešće je uvezano, i sa načelnim, i sa konkretnim poteškoćama pojedinačnog slučaja. Otežava ga pojačano uzajamno uvezivanje privrednog prava, ekološkog prava, a iznad svega uticaj prava Evropske unije i internacionalnog prava na nacionalne pravne sisteme. Razgraničenje je u tipičnoj konstelaciji relevantno za upravno pravo. Za napomenuti je da se pored spomenute teorije interesa i teorije subordinacije, nakon drugog svjetskog rata u njemačkom državnom pravu razvila teorija uvrštavanja (Zuordnungstheorie) ili modificirana teorija subjekta (modifizierte Subjektstheorie), koja je zadobila primat u pitanjima razgraničenja. Ona razumijeva javno pravo kao „posebno pravo“ koje, kao takvo, može davati ovlaštenja nosiocima državne vlasti i obavezivati ih. Privatnopravne su one norme koje važe za sve nosioce prava, neovisno o tome da li su one privatne osobe ili nosioci državnih ovlaštenja. Javnopravne su samo one norme koje se mogu pripisati nosiocima državnih ovlaštenja i njih u tom svojstvu ili ovlašćuju ili obavezuju.
Ostale podjele
Oba velika pravna područja se dalje mogu podijeliti.
Privatno pravo se dijeli na građansko pravo, na trgovačko pravo, na privredno pravo, na autorsko pravo itd. Sva pojedina područja su u pravilu kodificirana u jednom konkretnom zakonu, tako da je građansko pravo kodificirano u građanskom zakoniku, trgovačko pravo i pravo društava u zakonu o trgovačkim i drugim društvima, akcionarsko pravo u zakonu o akcionarskim društvima, pravo koje regulira rad sa vrijdnosnim papirima u zakonu o vrijednosnim papirima itd.
U javno pravo ulaze državno pravo, upravno pravo, socijalno pravo, finansijsko i poresko pravo, procesno pravo i eventualno međunarodno pravo i pravo vjerskih zajednica, zavisno od konkretne kvalifikacije. Za razliku od privatnog prava javno pravo nije kodificirano, osim ustava, u kojima se kondenzira javnopravni odnos. Postoji mnoštvo zakona koji reguliraju upravnopravne sadržaje.
Krivično pravo se u samoj stvari mora uračunati u javno pravo. No, u većini pravnih sistema se etabliralo u zasebno pravno područje.
Preklapanja postoje u pravnim područjima privrednog i ekološkog prava, budući da se ovdje radi o propisima koji djelimično spadaju u javno, djelimično u privatno pravo za nosioce državnih ovlaštenja. Određeni propisi sadrže i privatne i javnopravne sadržaje. Tako npr. zakoni o bračnim odnosima, zakoni o kartelima ili zakoni o postupku insolvencije. Ovakvi propisi se najprije odnose na reguliranje privatnih odnosa između subjekata prava, a uz to reguliraju način rada državnih službi.